Hadži Jakov Milutinović

Mladić koji svojom plemenitošću i velikim talentom privlači pažnju domaće i svetske javnosti, sa samo 14 godina napisao je svoju prvu kompoziciju Sve si premudro stvorio, Bože, koju je niški crkveni hor „Branko” oživeo u prestižnim koncertnim salama poput Moskovskog i Varšavskog konzervatorijuma, zatim najstarijeg pozorišta u Meksiku, pa Kolarčeve zadužbine, Sinagoge u Novom Sadu, ali i Hristovog groba u Jerusalimu i Hrama Svetog Save u Beogradu. Ovaj mladi umetnik svojom skromnošću pleni i budi divljenje zbog svog umeća komponovanja, tkajući tanane melodije iznikle iz temelja vizantijske muzike.

Sve te sale sam pohodio s niškim horom „Branko”; u nekima su bile izvođene neke moje druge kompozicije, u nekima i nije ni bilo mojih kompozicija na repertoaru, ali je uvek veliko zadovoljstvo predstavljati svoju kulturu u takvim hramovima klasične muzike, koji vam, nekako, daju inspiraciju da celom svetu pokažete koliko je naša kultura vredna. Kompozicija Sve si premudro stvorio, Bože delo je koje sam napisao sa 14 godina i predstavlja prvu kompoziciju koju sam pisao za hor. Tekst je uzet iz prve zbirke pesama moje majke Hadži Marine Milutinović Košulja od snova. Zanimljivo je da je pesma Sve si premudro stvorio, Bože moja svojevrsna vršnjakinja zato što ju je majka napisala 2001. godine, kada sam i ja rođen. Mnogo divnih ljudi je učestvovalo u kreiranju i izvođenju te kompozicije. Zahvaljujući njima, to delo je obišlo mnoge države. Meni je najdraže kada izvođači vole da izvode moju muziku, mislim da je to presudno za jednu kompoziciju.

POČETAK-DETINJSTVO

Imao sam sreću da rastem u gradu koji je u to vreme imao širok dijapazon kulturnih događaja, ali i ljudi koji su se bavili kulturom. Zaječar, bez obzira što je mali grad, tih dvehiljaditih godina imao je zaista veliki broj entuzijasta koji su živeli za umetnost. Jedna od takvih svakako je bila gospođa Nada Malenović, čuvena dirigentkinja i profesorka solfeđa u našoj muzičkoj školi. Pored toga što je dirigovala ženskim horom „Feliks Romulijana”, s kojim je postigla velike uspehe širom Evrope, ona je početkom 2000. godine došla na ideju da osnuje i dečji hor; taj dečji hor zvao se „Pikoli”, a ja sam imao priliku da ga slušam. Uvek volim da ispričam anegdotu kako sam izrazio želju da budem član hora. Kada sam prvi put čuo ovaj hor na jednom njegovom koncertu, bio sam sa mamom, i pitao sam je zašto sam ja ovde, zašto nisam gore s njima.

Tako je počela moja velika ljubav prema muzici. U tom horu sam pevao skoro deset godina i to je jedno od mojih najlepših muzičkih iskustava. Taj početak je imao na mene dosta uticaja, zapravo presudan je bio za moj put. Kasnije, kada sam se preselio u grad na Nišavi, pojavljuju se još dve institucije koje su isto veoma bitne, a prva je Muzička škola „Niš”, koju sam prošle godine završio. Tu sam pohađao klavirski i teoretski odsek u klasi profesorke Spomenke Špirić, koja je uvek umela da prepozna moju želju da se bavim muzikom. Druga institucija, svakako ne manje važna, jeste niška Crkveno-pevačka družina „Branko”, koja postoji već 133 godine, dakle jedna od najstarijih muzičkih institucija u Srbiji. Tamo sam se u dečjem, a potom i u mešovitom horu susreo s divnim ljudima, prvenstveno s dirigentkinjama Sarom Cincarević i Jovanom Mikić, a zatim i sa svim ostalim pevačima. Tu sam imao priliku da prvi put stanem pred ansambl i da prvi put doživim da takvi ansambli izvedu moje kompozicije. Evo, i sad kad pričam o tome, shvatam koliko su ti ljudi ljubavi pružili meni i koliko je ta ljubav bila presudna.

PRIJEMNI ISPIT

Prijemni ispit je svakako jedan od najbitnijih dana u životu svih studenata jer to je dan koji vam prosto menja život. Prijemni ispit na našoj katedri traje četiri dana i sastoji se od četiri predmeta; prvog dana je bio taj glavni deo ispita, gde se polaže dirigovanje, sutradan smo polagali solfeđo, muzičke oblike, harmoniju i, na kraju, klavir. Što se tiče same prireme, svi mi koji se spremamo za prijemni ispit Fakulteta muzičke umetnosti, mi se za njega, zapravo, spremamo deset godina. Iza nas stoji šest godina niže škole, četiri godine srednje škole tako da to nije ništa toliko novo u odnosu na ono što smo već prošli, ali, naravno, potrebno je uložiti dosta truda i uoči samog prijemnog. Prijemni se sastoji u tome da vi dovedete svoj horski ansambl, a ja sam doveo ansambl koji je bio sastavljen od pevača hora „Branko” i hora Muzičke škole „Niš”. Izveli smo Dvanaestu rukovet; to je, da kažem, jedan od najbitnijih delova prijemnog. Takođe, potrebno je pripremiti se za klavirsku korepeticiju, čitanje s lista, poznavanje muzičke literature. Naša katedra ima divne profesore, koji su tog dana došli da u kandidatima prepoznaju buduće dirigente i zaista su svi bili – i ispitivač i ostali članovi komisije – sve vreme blagonakloni prema kandidatima. Odlična je atmosfera tako da svima koji žele da probaju da upišu Fakultet muzičke umetnosti u Beogradu, zaista mogu da kažem da je prijemni ispit za mene, koliko god to čudno zvučalo, jedna lepa uspomena.

FAKULTET I STUDIRANJE

Od oktobra ja sam student Fakulteta muzičke umetnosti, i to u klasi maestra Bojana Suđića, što mi zaista predstavlja veliku čast jer imam priliku da radim s takvim umetnikom i s takvim stručnjakom kada je u pitanju oblast koju izučavam, a to je dirigovanje. Na fakultetu rade veliki stručnjaci, koji se i sada bave umetnošću, tako da imam priliku prvenstveno sa svojim profesorom, a onda i sa ostalim predavačima, da kroz njihov umetnički rad saznam mnoge stvari.

Ono što je meni veoma drago jeste da sam krajem februara ove godine imao priliku da, zahvaljujući maestru Bojanu Suđiću, sarađujem sa Simfonijskim orkestrom RTS-a i da dirigujem na koncertu koji se zove „Čudesan svet muzike”. To je koncert koji već drugu ili treću godinu Muzička produkcija RTS-a organizuje za svoju najmlađu publiku, tako da sam zajedno s još nekoliko svojih kolega iz klase na Kolarcu dirigovao dva koncerta. To je, svakako, za sada moje najdragocenije iskustvo, i nastup i same probe, zato što je nastava dirigovanja malo drugačija u odnosu na nastavu za instrumente; mi, nažalost, nemamo priliku da učimo na ansamblu, već dirigujemo klavirskom korepetitoru, tako da je to bio prvi susret s velikim orkestrom i prvi put je, zapravo, sve ono što smo radili na času oživelo kroz muziku. Svakako, bila je velika odgovornost, pre svega, ne obrukati profesora, fakultet, katedru, a ni samog sebe, ali, s druge strane, moram da kažem da su članovi RTS-ovog orkestra bili jako raspoloženi za sve nas mlade dirigente i prihvatili su nas jako lepo. Verujem da je tu sigurno bilo nekih, da kažem, početničkih grešaka, na koje oni nisu reagovali i na tome im veliko hvala; to nam svima mnogo znači.

UTICAJ DUHOVNE MUZIKE NA UMETNIKA

Ono što često zaboravljamo kada je u pitanju uticaj duhovne muzike na umetnika, čoveka i naciju jeste to da je zapravo duhovna muzika, bar kada je reč o srpskoj muzici, ali i o sveobuhvatnoj svetskoj klasičnoj muzici, zapravo koren svega. Na mom ličnom primeru duhovna muzika jeste zaista nešto što utiče i na ona moja dela koja izlaze iz tog prostora duhovne muzike. Ne mogu da opišem svoj stvaralački proces zato što ga vrlo brzo zaboravim i često kad gledam neke svoje kompozicije, pitam se odakle ovo ovde i kako sam uopšte došao na tu ideju. Zbog toga i jesam zastupnik te možda srednjovekovne, ali po meni uvek vitalne teorije da je kompozitor zaista neko ko ima dar da čuje ono što mu je Bog poslao i da ima zadatak da to zapiše. O svom načinu stvaranja dela ne mogu mnogo da kažem, tu ima dosta nekih teoretskih stvari koje prosto moraju da se primene kako bi se sve to lepo uklopilo i tako dalje, ali sama suština je prosto izvan bilo kakve teorije. Moj najveći kompozitorski uzor zapravo jeste Johan Sebastijan Bah, kompozitor koji je, po mom mišljenju, dosegao velike duhovne visine u svojim delima. Ne znam da li postoji umetnik koji je na taj način uspeo da se izrazi i da nam svima pokaže koliko je njegova dubina bila velika. Tako da slušajući Bahovu muziku uvek dobijem inspiraciju da i sam potražim dubinu u sebi i da je na neki način, upravo muzikom – bilo dirigujući bilo komponujući – izrazim i verujem da je takav slučaj i sa svim mojim kolegama. Kada čujemo muziku poput one Johana Sebastijana Baha, uvek poželimo da i mi doprinesemo tome.

Jakov Milutinovic

KOMPOZICIJA SVETOSIMEONOVSKI DIPTIH

Kompozicija Svetosimeonovski diptih je jedna vrsta porudžbine od niške Crkvene družine „Branko”, a pisana je povodom jubileja – 850 godina od podizanja prvih nemanjićkih zadužbina – manastirâ Sveti Nikola i Presveta Bogorodica u Kuršumliji. Ja sam dobio zadatak negde krajem juna prošle godine da se tokom letnjih meseci pozabavim pisanjem jedne takve kompozicije i mnogo sam razmišljao šta bi bilo najbolje i najprikladnije za jedan takav jubilej. Boravio sam oko nedelju dana u Studenici i baš tamo, verujem s blagoslovom Svetog Simeona, nastala je kompozicija Svetosimeonovski diptih. U pitanju je vokalno-instrumentalni diptih za gudački orkestar, mešoviti hor, vokalne soliste, klavir i udaraljke, a, po uzoru na našeg kompozitora Rajka Maksimovića, osmelio sam se da u jednu takvu kompoziciju ubacim i glumca koji govori odlomke iz službe Svetog Simeona, čuvenog srednjovekovnog književnika Teodosija.

Ta kompozicija sadrži dva dela, kako i samo ime kaže; prvi deo je zasnovan na staroj vizantijskoj melodiji, na starom vizantijskom napevu, koji je obrađen za gudački orkestar, dok je drugi deo zasnovan na nama svima poznatoj pesmi Rasti, rasti, moj zeleni bore, sa onim izmenjenim „nemanjićkim” tekstom, koji kasnije peva grupa vokalnih solista, a posle i ceo mešoviti hor… Tom kompozicijom želeo sam muzički da ilustrujem ono zbog čega je loza Nemanjića bitna, kako za našu državu i državnost, tako i za našu crkvu i za našu kulturu; „susretanje” onoga što je vizantijsko i onoga što je naše nacionalno, srpsko, karakteriše tu kompoziciju. Delo je izvedeno do sada dvaput. Prvi put na samoj svečanoj Akademiji povodom jubileja u porti Manastira Svetog Nikole u Kuršumliji, pred brojnom publikom i crkvenim velikodostojnicima koji su tom prilikom došli u Kuršumliju. Tada je to delo izvela niška Crkvena pevačka družina „Branko”, kao i njihov kamerni gudački ansambl, koji je tom prilikom okupljen. A drugo izvođenje bilo je u Domu vojske u Nišu 27. januara, na Svetosavskoj akademiji, s tim što nam se tog puta, pored niškog „Branka” i kamernog orkestra, pridružio i niški orkestar „Impresija”, koji nam je pomogao da sve dobije još jedan širi zvuk. Velika čast je za mene bila što sam dirigovao oba izvođenja – to je zaista velika radost za svakog kompozitora.

CIKLUS ZVUCI NESTALIH GRADOVA

Zvuci nestalih gradova je ciklus koji sam započeo da pišem 2018. godine. Nažalost, nekim možda mojim nemarom ili prosto nedostatkom vremena, u proteklom periodu malo sam zapostavio pisanje tih klavirskih minijatura, ali iskreno se nadam da ću se vratiti pisanju kompozicija koje bih uvrstio u taj ciklus. Najviše od svega dopala mi se ideja da muzikom pričam priču i to je okosnica celog ciklusa. A što se tiče tišine koja sve nas okružuje u ove dane epidemije, ona je zapravo vrlo blagotvorna za sve umetnike i mislim da svi mi sada u svojim domovima vredno radimo, neko na kompozicijama, neko na interpretacijama. Meni je ova tišina inspirativna za pisanje duhovne muzike, pa je trenutno u procesu nastajanja ciklus pesama posvećen Presvetoj Bogorodici. Takođe, ova tišina me inspiriše da se bavim izučavanjem duhovne muzike tako da i sada pišem jedan rad o kom bih vam nešto više ipsričao kada bude gotov. Gledam da ovo vreme koje imamo obojim što lepšim stvarima i verujem da se sve moje kolege umetnici, i pored toga što je svet u velikoj krizi, trude da što više urade na polju umetnosti, da nekako sve to nadomeste lepotom koju nam pruža umetnost.

RAD S DEČJIM HOROM U HRAMU SVETOG VASILIJA OSTROŠKOG

Po blagoslovu oca Predraga Timotijevića, koji je starešina Hrama Svetog Vasilija Ostroškog na Bežanijskoj kosi, od oktobra prošle godine nalazim se na mestu dirigenta dečjeg hora. Pri tom hramu funkcionišu ukupno tri hora – jedan je mešoviti, koji vodi moja koleginica Katarina Božić, zatim imamo Omladinski srednji hor, koji vodi moja koleginica Jelena Timotijević, i, eto, ja imam tu veliku radost da radim sa najmlađim horom. To je za mene velika radost, ali i još veća odgovornost… Uzrast dece je od četiri pa do deset godina i svestan sam da će to njihovo iskustvo pevanja u crkvenom horu zapravo mnogo uticati na njihov stav prema religiji, hrišćanstvu, duhovnoj muzici i na to kakav će biti njihov odnos s Bogom, tako da gledam da to vreme koje provodimo zajedno prvenstveno bude jedna vrsta veronauke koju radimo kroz muziku. Trudim se da lepotom muzike kao umetnosti pričamo o divnim temama koje su sastavni deo naše vere, da se upravo kroz tu muziku Bogu molimo. I, zaista, volim to da kažem – to je moja jednonedeljna doza divne energije koju ta deca šalju; oni su veoma iskreni u svemu što rade, njihova pitanja su šarmantna, a s druge strane i vrlo duboka i stavljaju me u poziciju da i sam treba da preispitam neke stvari u sebi… tako da je to velika radost. Ovim putem pozivam sve koji bi želeli da se pridruže. Svi me pitaju da li njihovo dete ima muzičke sposobnosti da peva u horu… Kada je reč o horu koji ja vodim, prvenstveno je bitno da dete to voli, a o muzičkim sposobnostima videćemo kasnije, ima vremena. Poziv je otvoren i zaista primamo sve članove, prvenstveno da bismo se družili, da bismo zajedno proveli neko lepo vreme posle bogosluženja nedeljom, a, naravno, i da bismo pevali i kroz umetnost slavili Boga. Mi imamo probe jednom nedeljno, svake nedelje od 11 sati u Parohijskom domu. Naravno, sad, nažalost, zbog ovog vanrednog stanja probe su obustavljene, ali mi verujemo i daće Bog kada se sve ovo okonča da se ponovo okupimo.

LJUBAV PREMA VIZANTIJSKOJ MUZICI

Moja ljubav prema vizantijskoj muzici začeta je vrlo rano u detinjstvu, kroz impresivnu diskografsku kolekciji koju moji roditelji poseduju. Pored nekih izdanja Nine Simon, Reja Čarlsa, Zdravka Čolića, „Bijelog dugmeta“ i mnogih izvođača popularne muzike, našli su se snimci Divne Ljubojević i Pavla Aksentijevića. Ta dva izvođača su u meni probudila ljubav prema vizanstijskoj muzici i ona, čini mi se, vremenom raste… Oni su, pre svega na način na koji to rade – najprirodnije, iskonsko – umeli da meni, pa naravno i mnogim drugim ljudima, približe nešto što je nama zaista daleko. Kasnije, kada se moj put usmerio ka tome da ću jednog dana postati profesionalni muzičar, počeo sam malo da istražujem tu muziku. Čitao sam divne radove mnogih velikih muzikologa poput Egona Velesa, pa i naših muzikologa – Dimitrija Stefanovića, koji je oksfordski doktorand, Danice Petrović… – i svi ti njihovi radovi bili su prava inspiracija za mene da se, eto, i ja upustim vrlo hrabro u jedan širok prostor informacija kakva je vizantijska muzika. Rad koji sam predstavio na javnom predavanju zove se Plavo i zlatno; pisao sam ga još prošle godine i to pod mentorstvom muzikološkinje Milene Branković, koja je bila i moj razredni starešina u Muzičkoj školi „Niš”. To je neka vrsta pregleda razvoja srpske muzike od 9. do 18. veka, s osvrtom na najbitnije faze razvoja, na najbitnije, uslovno rečeno, kompozitore, autore duhovne muzike i sve događaje koji se vezuju za našu muziku. Taj rad sam i zaključio time kako mislim da svi mi koji se bavimo crkvenom muzikom treba da učimo od svojih prethodnika jer su oni imali pravilan pristup duhovnoj muzici. Svakako, taj rad mi je pokazao na koji način treba pristupati duhovnoj muzici, koja je zaista posebna. U pitanju je primenjena muzika, s vrlo jasnom primenom, i moramo paziti da naš neki lični umetnički dojam ne naruši primenu onog što je duhovna muzika.

Hadži Jakov Milutinović

VREME U IZOLACIJI

Volim da se šalim sa svojim drugarima koji tek treba da upišu fakultete kako sam jako ljubomoran što ja nisam imao ovoliko vremena da spemim prijemni ispit. Naravno, šalim se. Hvala Bogu da prošle godine nije bilo nikakve pandemije i nadam se da ih više neće ni biti. Svoje slobodno vreme prvenstveno provodim, nažalost, na kompjuteru, ali to je nekako jedini način na koji mi možemo da uspostavimo kontakt sa svojim profesorima jer tako se preko različitih platformi odvija nastava na našem fakultetu. Pored toga što pratim nastavu, pomalo i pišem, bavim se nekim izučavanjima, imam sad i dosta vremena da čitam, pa sam se u prethodnom periodu susreo s nekim divnim stranicama lepe literature, tako da, eto, svima to predlažem. Mislim da je sad pravo vreme da se posvetimo stvarima koje, nažalost, u žurbi današnjeg vremena prosto ne mogu da nađu mesto u nekom našem dnevnom raporedu. Takođe sam presrećan što su Berlinska filharmonija, Metropoliten i mnoge zaista velike muzičke ustanove, zatim pozorišta, muzeji širom otvorili svoja vrata svima nama koji smo daleko i od Metropolitena i od Berlinske filharmonije tako da preko interneta slušam njihove koncerte, pratim pozorišne predstave i mislim da je to najlepši mogući način da se provede jedno ovako nimalo prijatno stanje, ali to je neki moj savet i moj recept kako se zapravo umetnošću možete ograditi i napraviti jednu vrstu samoizolacije i od mnogih negativnih stvari kojim nas redovno bombarduju.

Lektor: Vera Maletić