Klara Vik Šuman

septembar 1819 – 20. maj 1896 .

Na današnji dan u Lajpcigu rođena je Klara Vik Šuman, jedna od najistaknutijih nemačkih pijanistkinja 18. veka. Opisuju je kao veoma posvećenu, odgovornu umetnicu, čuvarku tradicionalnih vrednosti. Njenu muzičku darovitost prepoznao je i odnegovao Klarin otac Fridrih Vik, koji je svojom arogancijom i autoritetom imao veliki uticaj na nju sve dok nije upoznala Roberta Šumana, za kog se udala 12. decembra 1840. godine, uz ogromno protivljenje svog oca, od kojeg nikada nije dobila blagoslov za taj brak. Nakon venčanja stari Vik odlazi zauvek iz Klarinog života, koji tada počinje da ispunjava Robert, a kasnije i njihova deca: Marija, Eliza, Julija i Emil (koji je umro s četrnaest meseci), Ludvig, Eugenija, Ferdinand i Feliks. Uz brigu o porodici nije imala mnogo vremena da usavršava svoju pijanističku tehniku. Javni nastupi su joj nedostajali, ali je smatrala da treba da ostane čvrsta podrška svom suprugu, koji je imao veliki uticaj na nju kada je u pitanju muzički ukus, estetika i odabir muzičkih dela, čime je doprineo da upravo tradicionalni pristup bude prisutan zauvek u Klarinom životu. Tokom braka imala je nekoliko turneja širom Evrope; tih godina porodica Šuman upoznala je Johanesa Bramsa, s kojim se sprijateljila i razvijala dugogodišnje međusobno poverenje. Kasnije, 1854. godine, Robert Šuman je mentalno oboleo, biva hospitalizovan i Klara je s trideset i pet godina prinuđena da se vrati koncertiranju kako bi prehranila porodicu. Izvodila je teška dela, uključujući i sonatu Hammerklavier. Na koncertima je nastupala u crnoj haljini – kao znak sećanja na Roberta, svirala je sasvim nagnuta, glavom gotovo dodirujući klavijaturu. U svom pijanističkom izvođaštvu nikada nije izmenila tehniku koju je stekla od oca; prilikom sviranja izbegavala je bilo kakvu žestinu ili uzbuđenje, kao i preterane fizičke kretnje. Prste je držala veoma blizu klavijature, a, dirke je više pritiskala nego udarala. Akorde je svirala iz zgloba, a ne celom rukom i laktom, imala je veliku šaku, te je s lakoćom mogla da obuhvati decimu. Veoma brzo je osvojila Evropu, a nakon Šumanove smrti publika je sasvim prihvatila romantizam i njegova dela, koja je Klara redovno izvodila i imala na svom koncertnom repertoaru. Iako je davala prednost Robertovim kompozicijama, često je izvodila i dela Johanesa Bramsa, s kojim je ostala blizak prijatelj. U mladosti se, kao i svi ostali, divila Francu Listu, međutim, s godinama je promenila to mišljenje do te mere da je njena netrpeljivost prema Listu dobijala patološke razmere. Bila je prva pijanistkinja koja je javno izvodila dela napamet, bez nota. Godine 1878. počinje da se bavi pedagogijom kao šef klavirskog odseka na frankfurtskom Konzervatorijumu „Dr. Koh“, gde ostaje sve do 1892. godine. U međuvremenu je njen sluh počeo da je izdaje tako da je 1890. godine održala svoj poslednji koncert. Umrla je u Frankfurtu 1896, godinu dana pre Bramsa. Njeni najpoznatiji učenici bili su: Fani Dejvis, Adela Vern, Leonard Borvik, Natali Janota i Klement Haris. Muzički kritičari tog vremena su Klarine nastupe i izvođaštvo nagrađivali veoma pozitivnim kritikama, počev od Džordža Bernarda Šoa koji je napisao: „ … pijanista pesničke osećajnosti i plemenite lepote… umetnik takve vrste je pravo osveženje za kritičare“, pa sve do austrijskog kritičara Eduarda Hanslika: „Uvek se trudila da svako delo izvede u njegovom osobenom muzičkom stilu. Za nju bi se svakako moglo reći da je najveći savremeni pijanista, da njena fizička snaga nije ograničena samim tim što je žena. Sve je u njenom sviranju određeno, jasno, oštro kao crtež“. Nemuzička javnost možda je se seća s novčanice od 100 nemačkih maraka, na kojoj je bio njen lik.