Šarl Kamij Sen-Sans

9. oktobar 1835 – 16. decembar 1921.

Na današnji dan rođen je Kamij Sen-Sans, francuski orguljaš, dirigent, pedagog i kompozitor. Opisuju ga kao jednog od najčudesnijih muzičara, besmrtnika, zbog njegove muzičke svestranosti i prirodne obdarenosti. Svedoci njegovog odrastanja tvrde da je po sposobnostima bio na nivou Mocarta i Mendelsona. Već s dve godine pokazivao je da ima apsolutni sluh, što je potpomoglo da s nepunih pet godina svira klavirsku deonicu u jednoj Betovenovoj violinskoj sonati, sa šest da napiše prvo delo, pesmu Le Soir,a sa sedam godina da odsvira napamet Mocartov, pa Betovenov koncert, jednu Humelovu sonatu, Bahov Preludijum i fugu i nekoliko komada Hendla i Kalkbrenera. Stoga ne iznenađuje što je već sa jedanaest godina postao poznat širom Evrope; to najbolje opisuje članak objavljen 3. avgusta 1846. u časopisu Boston Musical Gazette:„Postoji jedan dečak u Parizu, Sen-Sans, koji ima samo deset i po godina, a svira dela Hendla, Baha, Mocarta, Betovena i neke moderne majstore, a ispred sebe ne drži note“. Prilikom sviranja posedovao je briljantnu tehniku, s priličnom lakoćom, ograničenom dinamikom i s tendencijom da brzo svira. Ipak, njega su doživljaval pre svega kao kompozitora, pa tek onda pijanistu. Iako je napisao veliki broj kompozicija u raznovrsnim muzičkim oblicima, najomiljeniji oblik bila mu je simfonijska poema. Među dvanaest opera posebno se izdvaja Samson i Dalila, izvođena na svim velikim operskim scenama. Pored mnoštva kamernih dela, oratorijuma, pasakalja, simfonija, vokalno-instrumentalnih oblika, komponovao je pet klavirskih koncerata, koncert za violinu, violončelo i orkestar. Posebnu pažnju privlači i podatak da je prvi napisao muziku za film – 1909. godine za Ubistvo vojvode od Giza. Ipak, Sen-Sansa nije interesovala samo muzika. Bavio se kritikom, literaturom, poezijom, astronomijom (bio je član francuskog astronomskog društva), arheologijom i naukom uopšte. Uz sve to on nije bio beznačajan muzikolog, već jedan od prvih koji je proučavao način sviranja klavira u predbetovensko doba. Bio je predsednik novoosnovanog društva „Ars Gallica“ (galska, francuska umetnost), ustanove koja je imala za cilj da štiti mlade francuske kompozitore i da propagira njihova dela. Romen Rolan je dao izvanredno zapažanje o ovom društvu: „Ono je kolevka i svetilište francuske umetnosti. Kroz njega je prošlo sve veliko što je napisano u Francuskoj od 1770. godine pa nadalje“. O njegovoj svestranosti svedoči i podatak da je isprva bio orguljaš u Crkvi Svete Madlene od 1858. do 1877. godine. U tom periodu postaje takođe i profesor kompozicije. Rihard Vagner je veoma cenio sposobnosti ovog umetnika, opisujući ga rečima: „Svira neverovatno samopouzdano i uspeva sve da obuhvati jednim pogledom, čak kad je u pitanju najkomplikovanija partitura. Pored toga, ovaj mladić poseduje izvanredno pamćenje. Moje partiture, uključujući Tristana, svirao je napamet, a uspevao je da izdvoji ne samo važnije, već isto tako i manje važne teme…“.

Camille Saint-Saëns, CC BY-SA 2.0, via Wikimedia Commons

Autor: Katarina Georgijević